kabuki (jap. ka: pjesma, bu: ples, ki: umijeće), japansko glazbeno-plesno komercijalno kazalište razvijeno početkom XVII. st. Izvodi se u posebnim zgradama, osobito mu je obilježje cvjetna staza (hanamichi), povišen prolaz koji vodi kroz prostor za gledatelje; u XVIII. st. uvedena je okretna pozornica. Umjetnost kabukija prenosi se u obiteljima, najistaknutija je ona Ichikawe Danjūrōa (1660–1703), koji je oblikovao junački stil (aragoto) u kojem junaci nadnaravnim moćima svladavaju neprijatelje. Teme su povijesne (jidaimono), svakodnevne, osobito ljubavne (sewamono), koje često završavaju samoubojstvom glavnog junaka, i plesne (shosagoto). Glumci, isključivo muškarci, plešu i govore, pjesme izvode pjevači; za izvedbu je najvažniji plesni uzorak (kata). Ženske su uloge u početku izvodile žene, potom dječaci, od 1652. samo odrasli muškarci; osobito se cijene glumci specijalizirani za žensku ulogu (onnagata). Kostimi i šminka naglašeni su, veliku ulogu imaju akrobatizam i koreografija. Komadi koji se danas izvode pretežno su iz razdoblja Edo (1600–1867); popularne su bile preradbe komada iz lutkarskoga kazališta (→ bunraku), pa je više komada za kabuki napisao najistaknutiji pisac za bunraku Chikamatsu Monzaemon. Kabuki je u XX. st. utjecao na S. M. Ejzenštejna, M. Reinhardta, E. Piscatora, J. Logana.
